The Man Who Would Be King

08.02.2008., petak

V For Vendetta

Afričkim maskama obdareni zidovi pizzerije su odzvanjali pjesmom. Sjedeći za stolom, grickajući ukusnu pizzu, vrlo hirovito smo raspoznali što godi atmosferi. „No Women, No Cry“. Za obližnjim stolom užurbano su se izmjenjivale teme, a njihov tijek relativno nerazumljivo nije bio počašćen smislom i poantom rečenog. Na podjednak način su se znalački stavili i prokomentirali tekuću pjesmu. Prvi dojavi ostatku: „Ovo je onaj Bob. Bob hm, kako se ono zove?“ Tiho, ljutito i nečujno ga nadopunjuje osoba do mene. Dojavnikov prijatelj nakon podnosekundnog razmišljanja odgovori: „Spužva Bob?“. Mic po mic, osoba do mene, ne skrivajući svoj zli pogled, zalazi u gnjevno stanje opće objašnjivog uzroka. Blesavo. Marley.

- 00:46 - Komentari (22) - Isprintaj - #

22.01.2008., utorak

The Pursuit of Happyness

Ljetno ranojutarni sati su odmicali kad sam primio poziv iz China Shopa. Obraćala mi se ljutim glasom. Ljuto lice sam zamišljao. Kasnio sam mnoštvo dok sam se u krevetu prilikom buđenja protezao. U minimalnom vremenskom roku sam protegnuo misli od shvaćanja pogreške do ispravljanja iste. Prije nego sam autobusom pohrlio napraviti popravak, nošen grižnjom savješću, sjetio sam se psića, kuca, malog plišaog stvorenja izjednačenog omjera glave i tijela. Ubrzo smo se ja i on isšetali iz zatvorenog prostora na srpanjsku vrućinu. Potom je svojim zavidnim talentom rasparao vrećicu. Prišli smo njenim vratima. Izašla je s mrkim pogledom, a kuco je odmah nešto počeo pričati, nasmijala se. Hvala Baltazar.

- 01:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.11.2007., petak

Big Dumb Rocket

Mnoštvo godina prije dao sam petama vjetra otočkim kozjim stazama. Tada me poznanik, koji me od davnina do danas oslovljava s imenom koje bi imao da sam 3 godine i 351 dan stariji, pozvao da ga pratim. Par minuta kasnije, nekoliko stotina metara dalje, zatekao sam se sa svojim psiho poznanikom pred kućom psiho starca. Nakon izmijenjenih par riječi među njima, pomahnitali starac koji je stajao u svom dvorištu upitao me tko sam ja. Psiho poznanik se naglo ubacio odgovorom: „On je Hitlerov sin“. Pošto ja, unatoč svom predškolskom razdoblju, nisam mislio da je Hitler stihoklepac iz obližnjeg sela, pokušao sam objasniti stanje stvari. Prije nego sam uspio sastaviti prvu riječ starcu naglo tlak skoči te mi zaprijeti da ukoliko ne pobjegnem će uzeti pušku iz svog arsenala kojeg pomno oprema kategorizirajući puške po abecednom redu. Zbog te prijetnje sam dao petama vjetra otočkim kozjim stazama pazivši gdje kročim suludim korakom. Pošto Igbya nije bilo u blizini siguran od dalekometnih sprava sam bio tek pod okriljem doma. Danas sa zlobnim smješkom na licu prelazim pred njegovim domom, ne naoružan.

- 03:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #

14.08.2007., utorak

Suspension

Na Pilama sam. S rukama oko njezina vrata, polagano ju gušim. Ona mirno, bez trunke reakcije na novonastalu situaciju nastavlja razgovarati s pridošlim poznanikom. Nekoliko minuta prije smo se još vozili u autobusu. U tadašnja vremena nitko nije imao namjeru nikoga hladnokrvno daviti. Sad su se stvari promijenile. Sad se, sa smješkom na licu, širi nemoral na javnim mjestima. Ljude takve stvari ne smetaju, oni sa smješkom na licu ogovaraju sami sebe. No amigo rođen dvadesetih, možda blago naviše, glasno poviče: !No, no, no! Podario sam mu pogled koji opisuje čudo čudnim, dok je on tjerao zrak mašući kažiprstom poput brisača automobila. Nekoliko sekundi kasnije, nekoliko metara dalje, nekoliko misli nakon, svatih što mu bješe na umu. Nisam je ja gušio, nisam! Samo sam se igrao s toplokrvnomalešnim lutkom. Hajde, pleši sad.

- 03:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.06.2007., utorak

36 Degrees

Na nemedicinskom jeziku obuzeo me Placebo efekt. Tamo, u prvim redovima gdje nisam čuo ni samog sebe slušao sam ih. Pred crnom pozadinom zelenih dimom ocrtanih lubanja i razarajučim bubnjevima mijenjali su gitare, započevši s onima za ultracrveno ozračje. True callin' se osjetio sa pjesmom „Special K“. S rukama u zraku, pogledom koji obuhvaća pozornicu i nebo, stvorio sam si mitsku sliku koja neće biti zaboravljena. Placebo majicom na sebi, prisjećam se te slike, tog kasnog popodneva i čovjeka koji je bio hepi.

- 18:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

02.05.2007., srijeda

Meds

Rok je već prošao. Kako je divno kad čovjek može reći: „I don't give a shit.“. Tako sam lutao ulicama Ravnica od 7 do 10, i od 2 nadalje u potrazi za hostelom. Geodezija i arhitektura su sklapale slagalicu rješenja. I složile na osnovi mog sjećanja u bljesku koje je pamtilo plavi natpis ispisan bijelim slovima. „X Ravnice“. Zašto tako horor veliko slovo poprima značenje broja u blizi sjedišta nogometnog kluba čije unutrašnje prostorije poprimaju ozračje mrtvačnica iz opakih filmova. I Wanna Know. I onda su se pojavili friendly people na 9 o'clock. Tako sam na križanju puteva se oprostio od čovjeka s avionom bez kopilota i čovjeka kojemu sve što je želio je bila maketa Panzera iz II. svjetskog rata. Nije ju dobio.

- 23:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.03.2007., petak

Flags of Our Fathers

Film je bio zadovoljavajuć. Kažu da je onaj drugi bolji. Ali oni svašta kažu, čak i da je zabranjeno postojati u ova doba. Nakon završetka filma izašli smo iz kina i zaputili se u nepoznato. Vješto smo operušeni za komad pizze na našoj prvoj i jedinoj zaustavnoj petlji. Razgovarali smo, no ja i dalje mislim da zec nije prerušeni prijatelj Donnia Darka. Oni su već kasnili, autobus im je krenuo prije dvije minute te uskoro stiže. Iako su relativno kasnili nastavili smo pričati na sred Straduna. Odlučili su se trkom požuriti. Nakon par njihovih zaveslaja sam se zaderao, u stihovima: „Go Johnny go go“. Unatoč tome što su me okolni ljudi čudnim okom pratili ja sam se samo pitao zašto nisam rekao „Run Forest, run!“.

- 10:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

05.02.2007., ponedjeljak

A Perfect World

Sunce je još na nebu, a lice mi posjeduje smješak dok posve opušteno uz pozdrave izlazim kroz glavna vrata. Na polupraznom parkingu me čeka moj jeftino kupljen auto iz snova, star pozamašan broj godina. Ponosito palim dva elipsasta svjetla, te se odvezem doma. Mjestu gdje detalji čine cijelinu. Zidovi sadrže postere omiljenjih filmova, police modele oldtimera. Nitko ne zna gdje ja živim. U centru pažnje je pak moja fotelja i veliki televizior, te kompjuter u blizini. U ruci mi je čaša gaziranog pića s dvije kocke leda. Predamnom se vrti serija željna mog pogleda. Znam cijenu slobode. Poslije zazovem prijatelje, mi posjetimo kino. S dojmovima i prijateljskom svađom razrješavanja poante ispijamo omiljeno piće; Din din! Probudio sam se, ali zbog čega? I know who you are ... I know who you are... I know who you are... I know who you are. Znam cijenu slobode.

- 00:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.01.2007., nedjelja

Running Scared

U hodniku sam s rastvorenim DVD playerom i pet vijaka u ruci. Zapitao sam se kako sam dospio u situaciju poput ove. Sve je počelo dok sam u mrklom mraku, u kasnim večernjim satima gledao film. Dok je metak u slow motionu putovao, ne stane struje na jednoj od tri faze koje prolaze kroz kuću. Na toj fazi je i bio moj izvor dvosatne zabave. Silno sam želio film pogledati do kraja. Jedina barijera bila je ta što je film barikadiran u DVD playeru. Uzeo sam stvari u svoje ruke te iskopčao četiri kabela koja vode do njega, premjestio ga u hodnik te prispojiio u utičnicu. Otvorivši mjesto gdje se stavljaju DVD-ovi, širom otvorenim očima se čudim gdje je nestao film. Nisam trebao biti Poirot kako bi ustanovio da neopreznim petometarskim prenošenjem je upao dublje u DVD player. Uzeo sam stvari u svoje ruke te se pojavio s alatom odvidavajući pet zlosretnih vijaka. Ubrzo se pojavio tužni pogled na mom licu primjetivši kako je film u bitci za sebe, u kojoj je i sam predstavljao neutralnu stranu, ukrašen podebljom crtom. Sretna crvena majica mi rekoše da u slaboj nadi ipak provjerim njegovu funkcionalnost. Završetak putanje metka sam ugledao i osjećao sam se sretno kao putnik na brodu za Sao Paulo.

- 23:36 - Komentari (15) - Isprintaj - #

04.01.2007., četvrtak

The Execution of All Things

Kretao sam se Stradunom u nadi da ću vremenski uhvatiti 3. školski sat. Long story short: Ostao sam doma prva dva kako bi stigao naučiti za peti. U daljini ugledam razrednika. Nisam znao kakvo opravdanje mu je poslano. Procijenim kako ima vremena da naglo skrenem u obližnju trgovinu dok intergalaktički sudac ne prođe. Ali pojavio se mali problem, dvije od tri potencijalne trgovine su bile zatvorene dok je treća zlatarna. U umu su mi se sukobljavale misli, da li da uđem i pravim se kako se pojavio problem u mom navigacijskom sustavu ili da nastavim s hodom. Odlučio sam se za drugu opciju. Pipsi su pjevali: „Ionako ti si mrtav čovjek…”. Već kad sam pomislio da sam ja zvonar koji zvoni za hepi end, čujem glas koji me prozvao mojim imenom. Pokazao je na mobitel i rekao: „Primio sam opravdanje!“. Klimnuo sam glavom i uskoro se našao ispred učionice broj 13, koja je bila poprilično vedra.

- 22:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #